Na strmim hridima klanca između Kozjaka i Mosora stoji tvrđava Klis s jednim prozorom okrenutim prema moru, a drugim prema Zagori. Podignuta je na izvanrednoj strateškoj lokaciji koja omogućuje vojnu i trgovačku kontrolu nad čitavim Kliškim poljem te prostorom Salone i Splita. Zbog svoje važnosti Klis se često nazivao ključem Dalmacije i srcem srednjovjekovnog Hrvatskog kraljevstva

Prvi tragovi naseljenosti područja oko Kliške tvrđave datiraju u mlađe kameno doba na što ukazuju arheološki nalazi iz spilje Krčina koje se povezuje s impresso kulturom. Radi se o prvoj neolitičkoj kulturi na Jadranu koja traje od 6000. do 4500. g. pr. Kr., a karakterizira ju proizvodnja keramičkog posuđa u koje su prije pečenja utisnuti različiti oblici. O tadašnjem stanovništvu ovog područja danas ne znamo puno, ali arheološki nalazi upućuju kako u kasnijim fazama impresso kulture dolazi do pojave poljoprivrede na jadranskom priobalnom području.

U narednom periodu nema razloga za sumnju da je ovaj prostor bio naseljen, a prvo stanovništvo koje možemo točno identificirati su Dalmati, jedno od ilirskih plemena. Oni su naseljavali prostor od rijeke Krke do Neretve, među ostalim i prostor uz rijeku Jadro (današnja Solinčica). Ilirske gradine podizane su na prirodnim uzvišenjima zbog lakše obrane od mogućih napadača. U podnožju Kliške tvrđave nađeni su ostatci jednog takvog naselja čija je uloga bila kontrola prijevoja između Kozjaka i Mosora. Zajedno s Markezinom gredom i gradinom iznad Odža koje se nalaze sjevernije na brdu Kozjak, ova gradina kontrolirala je pristup ilirskoj Saloni i ušću rijeke Jadro. Tu ulogu preuzet će i sve kasnije građevine na danoj lokaciji.

S širenjem Rimljana dolazi do kontakata i u konačnici sukoba između domaćeg ilirskog stanovništva i osvajača iz Lacija. Nakon dugotrajnih ratova koji su se vodili ilirski ustanci konačno su primireni gušenjem Batonovog ustanka 9. g. poslije Krista. U kasnorimskom razdoblju osniva se rimska utvrda Kleisa u kojoj je stalno boravila vojnička posada kao predstraža Salone, antičke metropole rimske Dalmacije.

Padom Rimskog carstva, prostor Salone i utvrda Klis dolaze pod vlast Bizantskog carstva u čijim rukama će ostati do dolaska novih osvajača sa sjeveroistoka. Straža iznad Salone u konačnici je, kako navodi Konstantin Porfirogenet u svojem djelu De administrando imperii, pokleknula 614. godine. Tada je kroz utvrdu, navodno prevarom, prošla avarsko-slavenska horda koja će u nastavku pohoda opljačkati i razoriti Salonu čije će se stanovništvo skloniti iza zidina Dioklecijanove palače, jezgre današnjeg Splita.

U sljedećih 200 godina postoje samo oskudni podaci, prije svega zbog velikih turbulencija koje se u tom razdoblju dešavaju i izostanka pismenosti kod novonaseljenog stanovništva. Tada na ove prostore dolaze Hrvati, a veoma je vjerojatno da su upravo s Klisa prvi put ugledali Jadransko more jer se pretpostavlja da su se iz Panonije spustili starom rimskom cestom koja je vodila iz Podunavlja preko Bosne do Salone. Sljedeći veliki trenutak u povijesti utvrde Klis je Trpimirova povelja iz 852. godine u kojem se spominje kako je Klis jedan od posjeda kneza. Idućih sedam stoljeća tvrđava je mijenjala svoje vlasnike, a istaknula se u periodu tatarske provale u Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo kada je pružila utočište kralju Beli IV. pred Hordom.

Ipak, svoj značaj za hrvatsku povijest Klis doživljava od 15. stoljeća nadalje kada će se naći na razmeđi triju imperija – Osmanskog carstva, Mletačke republike i Habsburške monarhije. U Klisu tada djeluju uskoci, vojne postrojbe koje su ime dobile zbog svojeg „uskakivanja“ u neprijateljski teritorij koji bi poharale i vratile se u bazu. Vođa kliških uskoka bio je Petar Kružić koji je sa svojim ljudima više od dvadeset godina branio utvrdu od višestruko moćnije osmanske vojske. Ipak, s veoma oskudnom pomoći od strane vladara Klis nije mogao zauvijek odolijevati te 1537. godine pada u turske ruke.

Sljedećih 111 godina Klis će biti u rukama Osmanlija. U tom periodu više puta su ga pokušavali zauzeti Mlečani ili uskoci, te su 1596. čak i uspjeli u svome naumu. Stotinjak Hrvata pod vodstvom splitskih plemića na prepad je zauzelo tvrđavu nakon čega im je u pomoć pohitalo još sunarodnjaka iz okolice. Ipak, iste godine uslijedio je protunapad Osmanlija koji su u konačnici s nekoliko puta većom vojskom natjerali branitelje tvrđave da napuste svoje položaje i odu iz grada.

Svoju zadnju veću ulogu u vojnom smislu Tvrđava Klis odigrala je za vrijeme Kandijskog rata između Mletačke republike i Osmanskog carstva. Tada su se vodile velike bitke za tvrđavu koja je u konačnici ipak pala u ruke mletačke vojske pod čijim se stjegovima borilo i mnoštvo Hrvata. Od tog trenutka Klis više neće vidjeti veće vojne akcije pod svojim zidinama – u mletačkim rukama ostaje do 1797. godine kada dolazi pod francusku vlast. Padom Napoleona tvrđava postaje dio Habsburške monarhije, a ukidanjem iste dijeli sudbinu hrvatskih prostora sve do 1990. godine kada je na njoj razvijen stijeg Republike Hrvatske.